12 January 2026
U organizaciji Državnog arhiva u Vukovaru i Ogranka Matice hrvatske u Vukovaru 14. studenoga 2025. u Arhivu je održan Predvečernji spomen na žrtvu Vukovara 1991. godine. Riječ je o jednoj od stožernih manifestacija koje danas tvore službeni program obilježavanja Dana sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje.
Začetci Predvečernjeg spomena neraskidivo su povezani s povratkom prognanih Vukovaraca na svoja ognjišta nakon završetka procesa mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja (početkom 1998. godine), obnovom razorenih domova i komunalne infrastrukture, ali i političkog, društvenog, vjerskog i kulturnog života Grada (u tom svjetlu zasigurno treba promatrati i utemeljenje Ogranka Matice hrvatske u Vukovaru početkom 2003. godine), te usustavljivanjem dotadašnjih komemorativnih praksi i drugih oblika javnog prisjećanja (i podsjećanja!) na vukovarski i hrvatskih martirij s početka 90-tih godina prošloga stoljeća. Osim Ogranka Matice hrvatske u Vukovaru, kao glavnog nositelja spomenutog događanja, u njegovu je realizaciju, u svojstvu suorganizatora, od samoga početka bila uključena Gimnazija Vukovar, dok su značajan doprinos dale i druge kulturne, znanstvene, odgojno-obrazovne i vjerske ustanove (Gradski muzej Vukovar, Gradska knjižnica Vukovar, Javna ustanova u kulturi Hrvatski dom Vukovar, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar – Područni centar Vukovar, Franjevački samostan Vukovar te Glazbeni odjel OŠ Dragutina Tadijanovića, Vukovar). U samom su programu do sada sudjelovali ugledni hrvatski književnici, skladatelji i dramski glumci (Pavao Pavličić, Tanja Belobrajdić, Josip Magdić, glumci HNK u Osijeku) te brojni drugi umjetnici i znanstvenici, kao i kulturno-umjetnička društva. U tom je smislu važno istaknuti ulogu Hrvatskog kulturno-glazbenog društva „Dunav“ iz Vukovara. Samu je manifestaciju i njezin naziv prije nešto više od dva desetljeća osmislila gimnazijska profesorica u mirovini i tadašnja predsjednica OMH u Vukovaru Štefica Šarčević. Zahvaljujući njenom zalaganju prvi je Predvečernji spomen održan 17. studenoga 2004. godine (u kontekstu 13. obljetnice vukovarskog stradanja) u Pastoralnom centru „sv. Bono“ u Vukovaru. Središnja točka njegova programa bio je recital duhovne i domoljubne poezije i proze u izvedbi učenika vukovarske gimnazije, popraćen nastupom Klape „Jelsa“ iz Zagreba. U godinama koje su uslijedile organizirani su i drugi slični recitali, prigodni glazbeni i glazbeno-scenski programi, predstavljanja knjiga i projekcije filmova. Osobito su bili dojmljivi nastupi dramsko-recitatorske skupine vukovarske gimnazije „Sunčani grad“, ostvareni pod mentorstvom gimnazijske profesorice Vesne Karaule. Od 2011. godine programom je svake druge godine obuhvaćena i svečana dodjela nagrada za najbolje prozne i poetske uratke o hrvatskom Domovinskom i obrambenom ratu. Godine 2018. i 2019. Predvečernji je spomen bio održan i u Zagrebu (u Muzeju Mimara i u Matičinoj dvorani Jure Petričevića). Oba su događanja ostvarena putem suradnje tradicionalnih vukovarskih protagonista, OMH u Vukovaru, Gimnazije Vukovar i OŠ Dragutina Tadijanovića, Vukovar, s OŠ Izidora Kršnjavoga, Zagreb, Osnovnom glazbenom školom Rudlofa Matza, Zagreb, Glazbenom školom Franje Kuhača, Osijek, Umjetničkom akademijom Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku te Muzičkom akademijom Sveučilišta u Zagrebu. Važno je, naposljetku, istaknuti da su osim profesorica Šarčević i Karaule svojim aktivnim učešćem nesebičan obol ovoj hvale vrijednoj manifestaciji dali i drugi ugledni vukovarski matičari i matičarke poput Dražena Živića, hrvatskog demografa i jednoga od dosadašnjih predsjednika OMH u Vukovaru, Lidije Miletić, ravnateljice OŠ Dragutina Tadijanovića i aktualne predsjednice vukovarskog ogranka, Sandre Cvikić, Matea Žanića i Vlaste Novinc, vukovarskih znanstvenika, te Franje Viteka, gimnazijskog profesora u mirovini i sive eminencije vukovarske tamburaške scene.
Na početku ovogodišnjeg Predvečernjeg spomena nazočnim su se gostima pozdravnom riječi obratili predsjednica OMH u Vukovaru te predstavnici Grada Vukovara i Vukovarsko-srijemske županije, nakon čega je Petar Elez, ravnatelj Državnog arhiva u Vukovaru i vukovarski matičar održao predavanje: „Od Bitke na Gvozdu do Bitke za Vukovar – martirijske prijelomnice u povijesti hrvatskoga naroda“. Autor se u njemu, u svjetlu arhivskih i književnih tragova i znanstveno-povijesnih radova o trima antologijskim bitkama, Bitci na Gvozdu 1097. godine, Bitci na Krbavskom Polju 1493. godine i Bitci za Vukovar 1991. godine, osvrnuo na stradalničke aspekte hrvatske povijesti koji su s vremenom postali bitnim odrednicama hrvatskog nacionalnog identiteta. Bitka na Gvozdu označava prijelomnu točku u razvoju ranosrednjovjekovne hrvatske države, jer se događa gotovo istovremeno s utrnućem dinastije Trpimirovića i jer implicira pogibiju Petra Svačića / Snačića, posljednjeg vladara hrvatske krvi. Pritom je važno naglasiti da je Hrvatska upravo tada uvučena u stoljetnu spiralu povinovanja interesima tuđinskih centara moći (Stolni Biograd, Požun, Beč, Beograd). U tom je smislu Bitka na Gvozdu, naročito u kontekstu modernih trendova političkog i društveno-gospodarskog razvoja, bila upravo pogubna po vitalizam hrvatskog narodnog bića, uskrativši mu u konačnici priliku da posredstvom vlastitih političkih elita, do tada u znatnoj mjeri iskorijenjenih ili odnarođenih, samostalno sudjeluje i bude izravnim dionikom onih događaja koji će tijekom 19. i prve polovice 20. stoljeća definirati geopolitičku kartu Europe i svijeta. Bitka na Krbavskom polju paradigma je pak hrvatskog stradanja tijekom osmanlijskih osvajanja i gotovo dvjestogodišnje osmanlijske vlasti nad većim dijelom prostora koji danas tvori hrvatski državni teritorij (stradanje hrvatskog puka u BiH u tom je kontekstu trajalo i znatno dulje, a u određenom se smislu nastavlja sve do sada). Ta su osvajanja umnogome odredila katoličku Hrvatsku kao „predziđe kršćanstva“ i utjecala na oblikovanje njena graničnog položaja prema Osmanskom Carstvu, odnosno prema područjima koja su od tada potpala pod njegov utjecaj (ne treba pritom zanemariti ni snažan i dugoročan utjecaj Bizantskog Carstva i Srpske Pravoslavne Crkve kao njegove duhovne baštinice). Njihove su se negativne posljedice odrazile u višestrukim depopulacijama hrvatskog povijesnog prostora, nekontroliranim imigracijama, teritorijalnim dezintegracijama, usporavanju gospodarskog i kulturnog razvoja i rasta, učestalim ratovima, ratnim zločinima, vjerskim progonima (naročito katoličkog stanovništva), itd. Potresno svjedočanstvo popa Martinca o osmanlijskim osvajanjima i Krbavskoj bitci u kojemu je, među ostalim, ustvrdio kako Turci u to doba „nalegoše na jazik hrvatski“ upućuje naposljetku na jezik kao na supstancijalnu odliku po kojoj su Hrvati stoljećima to što jesu. Akademik Stjepan Damjanović o istom zapisu kaže: „Mogli bismo reći da se aktualizacija teksta neprestano obnavlja: Martinčev tekst drukčije ćete čitati i doživljavati nakon što ste višeput čuli izvješća Siniše Glavaševića iz opkoljenoga Vukovara. Bolno ćete ojačati spoznaju o neprekidnosti borbe između Dobra i Zla.“. Bitka za Vukovar, koja je u određenom smislu i bitka za Hrvatsku u sebi nosi dvojaku poruku i značenje. Promatrana s kršćanskog martirijskog motrišta ona je poput eha stoljetne hrvatske kalvarije, dok s motrišta uskrsnuća hrvatske državne samostalnosti objedinjuje sve dotadašnje pobjede hrvatskog mača, uma i volje (a nije da ih u dugom trajanju koje joj je prethodilo nije bilo!) u konačno dosanjanom cilju hrvatskog jedinstva i slobode.
